koji je to privilegij, kolika je to sreća u ovim nevjerojatnim vremenima, baš sada, nekoliko tisuća kilometara od kuće, imati vremena za učenje, čitanje, razmišljanje, za neku novu sebe, za neku svoju sebe, staru, prepoznatljivu. 

nedavno sam, na nekom posve neplaniranom satu o tome kako istraživati, počela plakati dok sam izlagala. kako i zašto. ne znam, a opet znam. osjećala sam se “kao kod kuće”, sigurno, kao da me nitko ne gleda.

tome me naučila Amerika: biti svojom, ne obazirati se na to što drugi misle, ne ovisiti o tuđim procjenama, ne ovisiti o tuđem mišljenju, dobro, tome su me naučile i godine. kako je dobro bilo pred nepoznatim ljudima ispričati svoju priču, ogoliti se dokraja. autentično, iskreno, nema muljanja. nema pogotovo prokrastinacije. život nam prolazi pred očima. i previše sam vremena potrošila na budale.