Recenzija knjige “A sve je moglo biti i drugačije” Besime Borić, objavljene u maju 2026., kod izdavača Dobra knjiga, Sarajevo.

Demokratizacijom javne sfere sva će naša različita iskustva postati dostupna, bit će važna, dokinut ćemo hijerarhije, uvesti nove glasove. Obećanje interneta, mnogima se činilo, omogućit će vidljivost pogledima i pristupima koje je do jučer filtrirao medijski konglomerat. Glas odabranih opinion-makera miješat će se s bukom ulice. Svi koji se nisu mogli čuti, sad imaju pristup mikrofonima, megafonima i kamerama.

Ali, toga što govore ima mnogo, previše. I zato postaje bezvrijedno. U medijskom su polju granice odavno izbrisane, ali u političkom? Naizgled, i ono se otvorilo. Svaki izborni ciklus donosi nove aktere – učestalo ih se etiketira populistima, iako im se ne može baš svima to nadjenuti. To se između ostaloga događa i zbog pasivnosti i zatvorenosti etabliranih političkih stranaka. One se danas, paradoksalno, čine zatvorenijim i nepropusnijima no ikad. U društvu koje juri, juri, tradicionalna politička sfera zaostaje, okoštala je, zbunjena, zaslijepljena.

Mnoga će čitateljica (s viškom vremena i interesa za političko) ovoj brzopoteznoj dijagnozi sigurno štošta dodati. Ne treba joj pritom master iz političkih znanosti, pred našim očima i – nerijetko – uz naše sudjelovanje, mijenjaju se (i urušavaju) države, institucije, stranke. Novim se okolnostima prilagođavamo s manje ili više uspjeha. U srazu pojedinke i sistema, poznato je, nije uvijek izvjesno da će ona izvući deblji kraj.

Tako je, čini mi se, i s našom junakinjom. Ona sanja onaj „ljepši kraj“ (kako je napisao Sejranović), dok nezaustavljivo stvara, popravlja, sastavlja, usavršava. Ona, dakako, i proziva, zapitkuje, nekima i dosađuje, ona podsjeća, propituje, analizira, spremna se mijenjati, no, to isto očekuje i od drugih. Uvijek sam nastojala biti boljim čovjekom, pojašnjava ona svoju motivaciju.

Ovim se zapisima Besima Borić ogoljuje, možda i ne želeći, možda zapravo i nesvjesna koliko.

Izabravši ovu knjigu otvoriti opisom relativno nedavnog, traumatičnog događaja, ona se određuje i prema organizaciji kojoj cijeli odrasli život pripada – Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine. To suđenje je trenutak istine – na jednoj strani Besima, na drugoj zapravo njezina stranka, organizacija koju je stvarala, kojoj se posvetila i koja ju je nakraju – izdala.

Taj rastanak traje i predugo, svjedoči o tome njezin arhiv iz kojega izabire najmarkantnije trenutke, detaljna i precizna, ništa ne skrivajući. U toj trajektoriji, osobnoj i institucionalnoj, mnogo je povijesti stvaranja jedne države – i rastakanja jednog društva. Mnogo je anegdota, još više dokumentacije, svjedočenja, prepiske – autentične, oslobođene uredničke intervencije. Ruka je lagana. Nema uljepšavanja i ne treba ga biti. Političke stranke, i Besimina i moja, javne su organizacije, u njih smo se udružile slobodnom voljom i o njihovim ćemo pogreškama, i o njihovim uspjesima, a kako nego slobodno i otvoreno govoriti. Besima nam ovim izdanjem drži lekciju o dosljednosti, lojalnosti, integritetu, posvećenosti. O važnosti izgovorenog i napisanoga, o biću političkog i društvenog, o kolektivnom, usponima i padovima. Ne možemo i ne smijemo odustati od svoje društvenosti, od zajednice u kojoj se ne borimo za (kratkotrajnu) prevlast, nego dijelimo znanje, uvećavamo moć. Poziva nas da svoje korake neprestano propitujemo – tako što nam na uvid i propitivanje nudi svoje zablude, propuste (naravno, i nešto uspjeha).

Pred nama je osoba pomirena sa svijetom i svojom ulogom u njemu. To je neka početna točka iz koje se ona otiskuje na putovanje u kojemu se i sama sebi otkriva – barem onoliko koliko čitateljici otkriva o drugima, o svojim partijskim drugovima, o suputnicama iz politike i izvan nje. Bez rukavica, Besima govori o akterima i događajima. Ta izravnost, dakako, imala je, ima i imat će svoju cijenu. Ona ju je spremna platiti, kao što je to već mnogo puta i učinila.

Ovo je priča o ženi, partiji i državi.

Ovo nije još jedna priča o Bosni. Barem ne kakvu očekujete.

„Živimo u vremenu kulturnog i društvenog Alzheimera,“ kaže poznati bugarski pisac Georgi Gospodinov. Prodaje nam se – nastavlja – bolja prošlost, second-hand, kao zamjena i za sadašnjost i za budućnost. Ne vjerujte onima što vam prodaju prošlost, ali ni onima koji vam pričaju o budućnosti, pritom upozorava.

Varljivo je to obećanje prošlosti i mnogi mu se, ni ne primjećujući, odazivaju. Može li se, međutim, uopće osvrtati na mlađu sebe i na svoj put, bez uljepšavanja, bez optimizma sjećanja. Ta se dilema pojavila, sigurna sam, i u naše autorice. Kako odgovoriti potrebi za vjerodostojnošću (možda bi pogrešno to bilo nazvati istinom), a ostati autentična, ne iznevjeriti mlađu sebe. A posebno izbjeći naknadno opravdavanje. Ponuditi, naprotiv, vlastito iskustvo kao svojevrsnu studiju slučaja. Jer, to se ovdje i događa (doduše, neke i neki putem i stradaju). Drhtite, Besima nikoga ne štedi.

Ima tu drugova na najvišim funkcijama, kolegica iz Foruma žena, članica i članova stranke, koji su nešto mogli i trebali pa nisu. Kritizira njihove postupke, izbor, opredjeljenja – ona naprosto nikome ne ostaje dužna. I pritom, nerijetko, ne bira riječi. Je li to „njezin obračun s njima“ – ovisit će, dakako, i o odjecima po njezinu objavljivanju. Za očekivati je kako će ih biti.

Ovo je i studija karaktera, kao u nekoj renesansnoj drami. Prepoznat ćete (ili stvoriti) vlastitu tipologiju. Kralj – dvorska luda – ulizice – dama u nevolji – vitez – bezemljaši. I jasno, autorica kao revolucionarni subjekt. Upravo to ona traži od svoje čitateljice – angažman, aktivaciju, odabir strane. Njezina knjiga aktivira naš moralni kompas. Pomno odabravši događaje, kojima definira sebi važne teme (identitet – osobni i kolektivni, izgradnja države, politička participacija i demokracija u političkim strankama, odgovorno upravljanje…), i beskompromisno iznoseći stav, ona čitateljicu uznemiruje. Pa i ja sam se tako osjećala. Čitala sam Besiminu priču nekoliko puta, vraćala joj se, onda je puštala iz ruku, ljutila se, odustajala, posvađala se s protagonistima, zavapila u očaju. Na trenutke su ova svjedočanstva baš potresna, situacije koje si i sama prolazila, borbe i pobjede, još više razočarenja, nevjerica, nemoć. Važno je to dokumentirati, prisjetiti se, zapisati, iskazati ranjivost pa i negativnost, frustraciju. Važno je intervenirati u politički diskurs toliko opterećen ostavljanjem dojma.

Osobne priče ovakvog tipa, insajdera, i posebno žena, rijetke su, zato dragocjene. Politički akteri pogrešno misle kako ih se pamti po nekim, manje ili više imaginarnim „zaslugama za narod“. Od tih zasluga važnije su, međutim, emocije. Pamtit ćemo one koji su nas inspirirali, ohrabrivali, uključivali, slušali i uvažavali. Zato bez moraliziranja, bez dociranja i bez hijerarhija, molim!

Ovo je, naime, samo jedna od bezbroj priča koje su se mogle ispričati o istim akterima, istim događajima. I mnogo je priča već ispričano. Nije, doduše, za one koji o njezinim likovima i njihovim odlukama ne znaju baš mnogo. Besima i od svoje čitateljice zahtijeva pripremu, računa i na pred- i kontekst.

Her-story zahtijeva otvorenost, spremnost na rizik, empatiju i reakciju.

Mi ćemo, čitateljice, udomiti Besimino iskustvo.

I mi ćemo, promijenjene, progovoriti.