kad govorite o svojem istraživanju, o svojim interesima, što vas tjera naprijed – a govorite ljudima koji, realno, o tome znaju malo ili ništa (iako će vam reći drugačije), govorite jednostavno. uvucite ih u priču. imajte priču. kaže tako petak na zoomu. nikad kraja zoomu.

koja je moja? priča.

moja dva američka mjeseca, a sve je tako poznato. to je zato što sam u ovu dolinu donijela sebe, istu onu zagrebačku, koja se tako veselila tome što napokon neću morati pričati o potresu i pokušavati razumjeti kako se osjeća baš svatko tko mi se nađe na putu. rekoh – hajdemo biti sebični, barem ovih deset mjeseci. 

nije to baš tako lako. ne možeš se isključiti. ne samo zbog toga što (takav je ugovor!) ne možeš. nego zato što ne možeš. ali, možeš smanjiti intenzitet. drugim riječima – postaješ izravniji. 

zato što je sve blještavije. 

osunčanije.

opipljivije.

jasnije.

beskrajnije.

žuće.

plavije.

više moje no što je bilo ranije. (vidi rime). 

i da, sve je lakše staviti u priču.

o da, priča se ispisuje.