pa neću pisati o tome što sve radim svakoga dana. ne, neću to stavljati na papir. možda bih trebala? nekidan su pitali – što si novoga naučila otkad si došla. eh, što sam naučila. naučila sam da se mogu tako prepustiti razmišljanju da mi u tome prođu sati. to je privilegij. i naučila sam toliko mnogo o sebi, nisu ovo floskule. tako je. 

ovdje jako drže do self-improvementa. ako slučajno nisi svakoga dana nešto novo naučio, stekao neku novu vještinu ili neki nevjerojatan uvid uzrokovan pandemijom, eh, pa čemu si se budio uopće, čemu ustajao.

u svakom slučaju: Amerika je toliko zagledana u svoj odraz u ogledalu, onako egoistično i nekritički.

taj nekritički odnos prema svemu stran mi je, nepoznat osjećaj.

sve je super. prvo pohvali. onda – ako baš moraš – reci da vidiš prostora za napredak. 

nikad, ali ama baš nikad nemoj reći da se s nečim ne slažeš.

ne, to ne znam kako ću prihvatiti. ma što bismo se lagali – neću to prihvatiti.

toliko mi je nepoznat osjećaj pripadanja nekoj zajednici, to vidim i ovdje gdje se inzistira na kolektivnim osjećajima (a forsira individualnost). ne, rekoh sama sebi, to neće proći. pa formalno sam članica raznih kolektiva, ali ti kolektivi nikad nisu upravljali mojim mislima, osjećajima, mojim odlukama.

ova zemlja je stripovska. baš je treba promatrati s distance, doživjeti iz prve ruke.