Karolina Leaković  (međunarodna tajnica SDP-a) govorila je o tretiranju radničkih pitanja od strane stranaka mainstream socijaldemokracije. U Hrvatskoj i ostatku europske periferije teme vezane uz radnike, radnička prava i sindikate nisu popularne među stranačkim elitama. Općenito, pitanja radničkih prava, osobito prava radnika zaposlenih u privatnom sektoru, nisu u središtu interesa osim kada treba međusobno antagonizirati radnike u privatnom i javnom sektoru. Leaković je naglasila da takvo antagoniziranje može rezultirati spiralnim smanjivanjem standarda radničkih prava u oba sektora. Svako dokidanje ili umanjivanje prava radnika u javnom sektoru, koji ipak imaju snažnije sindikate nego oni u privatnome, prelijeva se i na status radnika i radnica u privatnom sektoru. Borba za očuvanje stečenih prava radnika u javnom sektoru je i borba za poboljšanje statusa radnika u privatnim kompanijama i obratno. Politička dimenzija radničkih borbi putem tradicionalnih socijaldemokratskih stranaka, koje su nastale kao političko krilo radničkog pokreta, danas je uvelike oslabljena. Stranke na periferiji Europske unije, kao i stranke koje su na vlasti u zemljama europske jezgre poput Francuske i Njemačke, nisu uvjerljive kad je riječ o zagovaranju radničkih prava i njihovom ostvarivanju, pogotovo zato što one same provode politike fleksibilizacije i nalaze se, više ili manje, na ekonomskoj desnici. Ovakve politike provode se pod izlikom da tradicionalno radništvo više ne postoji. Ipak, naglašava Leaković, ne samo da  tradicionalno radništvo postoji, nego postoji jedna posve nova podskupina izrabljivanog radništva koju čine mladi i visokoobrazovani radnici.  Ova klasa mladih prekarnih radnika u Hrvatskoj još nema svoje predstavnike, a stranke koje ih pretendiraju zastupati moraju naći odgovore na pitanja koja su klasnog karaktera. Da postoje mogućnosti i prostor za to, pokazuju recentni uspjesi laburističkog lidera Jeremyja Corbyna i američkog demokratskog kandidata za predsjednika Bernieja Sandersa. U oba slučaja radi se o političkim platformama koje su mobilizirale mlade i obrazovane žene i muškarce. Za Leaković šansa socijaldemokratskih stranaka da vrate vjerodostojnost leži u političkom mobiliziranju ljudi na programima dokidanja klasnih razlika, odnosno u borbi protiv nejednakosti u društvu. Ovakve platforme moraju biti jasno orijentirane kada je u pitanju stav prema kapitalu, kao i kada je u pitanju uloga države u ispravljanju društvenih nejednakosti. Problematika državne intervencije ne bi se trebala svoditi na pitanje broja zaposlenih u državnim službama nego na propitivanje uloge države i javnoga sektora u razvojnim perspektivama. Leaković smatra da ta uloga mora biti značajnija i šire postavljena. Rješenje nije manje nego više državne intervencije kao i više politike i više političkih odluka jer političare, za razliku od vlasnika kapitala, možemo kontrolirati. Oklijevanje tradicionalnih socijaldemokratskih stranaka da se jasno odrede spram klasnih pitanja dovelo je do situacije da ove teme preuzimaju stranke krajnje desnice. Desnica tako postaje utočište razočaranih i socijalno depriviranih ljudi, koji u etabliranim mainstream strankama lijevoga centra više ne vide zagovornike vrijednosti koji deklarativno još uvijek stoje kao nosivi stupovi socijaldemokratskih programa.

Izvor: RadničkaPrava.org