karolinaVijestiHrKandidatkinja za predsjednicu SDP-a Karolina Leaković je možda nepoznata široj javnosti, međutim članstvu stranke nipošto nije enigma

Uz bivše ministre, europarlamentarca i predsjednicu Foruma žena SDP-a, Leaković slovi kao outsiderica u utrci za čelnu poziciju na Iblerovom trgu. Međutim, outsidericu s asom u rukavu koja nudi sasvim drugačiju viziju stranke nego je danas – zagovara povratak politike građanima i građankama, zagovara ‘humanije’ prakse koje će dovesti do suzbijanja društvene nejednakosti i povratak socijalnoj državi.

Kako ste se odlučili na kandidaturu za predsjednicu SDP-a?

‘Moje opredjeljenje za ‘humaniju’, pristojnu politiku ima veze sa snažnim uvjerenjem kako u našem društvu nitko ne smije biti isključen i kako se nejednakost mora adresirati političkom akcijom’

Stvar je naoko jednostavna – svi se u stranci možemo kandidirati za sve funkcije. Pritom se podrazumijeva kako pretendenti na predsjedničku poziciju, osim ambicije, imaju i ideju o tome kako bi trebalo urediti društvo, a onda i stranku (ili obratno). Ja sam se kandidirala upravo radi te ideje: zajedno s članicama i članovima i ostalim zainteresiranima raditi na izgradnji socijalnog i demokratskog društva. Vidite, i sama najava kandidature ‘političke anonimke’ izazvala je mali potres. Jer, takozvana visoka politika valjda je neki ekskluzivni klub pa se, usprkos proklamiranoj jednakosti, ne može pripustiti ipak svakoga. Tako i u društvu. Želim pridonijeti promjeni koja će te dvostruke kriterije, tu nejednakost i zatvorenost dokinuti.

Upravo ‘brusite’ svoj program za unutarstranačke izbore. Otkrij nam glavne stavke!

Naglasak je na – ukratko – konstituiranju SDP-a kao socijalne i demokratske infrastrukture za socijalno i demokratsko društvo. Ponudit ću desetak glavnih programskih odrednica. Riječ je kako o javnim investicijama i ulozi države, socijalnim politikama poput javnih vrtića i javnog obrazovanja, unaprjeđenja zdravlja, stambenoj politici, sve do zelene ekonomije, kulture i javne komunikacije. Moje opredjeljenje za ‘humaniju’, pristojnu politiku ima veze sa snažnim uvjerenjem kako u našem društvu nitko ne smije biti isključen i kako se nejednakost mora adresirati političkom akcijom.

Također, od stranke koja je zatvorena, elitarna i ne korespondira s potrebama svijeta koji se stalno mijenja, želim zajedno s članicama i članovima, ali i onima koji to nisu, ostvariti prostor razgovora o politici i politikama, koji nije obilježen grčem, koji nije otuđen, irelevantan ili usmjeren zadovoljavanju nečijih karijernih ambicija. Kako bi rekla jedna stranačka kolegica: svugdje se razgovara o politici – u čekaonici liječnice opće prakse, u redu na blagajni, dok čekate dijete u vrtiću. Jedino se u SDP-u razgovara o političkim karijerama.

Ako biste postali predsjednicom SDP-a, što bi bile Vaše osnovne odrednice djelovanja?

Drugačija organizacija, odnosno način rada u stranci. Kao da smo zaboravili ‘zašto smo se našli’. Jasno je da je u fokusu velike i značajne političke organizacije, kakva SDP jest, izborna pobjeda. Ona, međutim, ne smije postati i jedini cilj našeg udruživanja – želimo li biti stranka ljevice, a glasova za to i u samom SDP-u i izvan njega itekako ima. Dok nam na izborima ide koliko-toliko dobro, kritika se javlja sporadično. Kad se stvar uruši, kao što je to sada bio slučaj, na površinu izlazi i potreba redefiniranja kako početnih, tako i ciljnih pozicija. Ako ikada, sada potrebi za politikom koja je za ljude spremna učiniti mnogo više, treba odgovoriti bez oklijevanja jednim jasnim i koherentnim političkim programom.

‘Svugdje se razgovara o politici – u čekaonici liječnice opće prakse, u redu na blagajni, dok čekate dijete u vrtiću. Jedino se u SDP-u razgovara o političkim karijerama’

Dosad se često niste slagali s politikama koje je provodio SDP, prije svega onima vezanim uz radno i socijalno zakonodavstvo. Iako se nazivala Narodnom, koalicija okupljena oko SDP-a na nedavnim parlamentarnim izborima se smjestila u centar.

Riječ je o tom sirenskom zovu ‘rezultata anketa o popularnosti stranaka i političara’. Tome rijetko koji establišment odolijeva. Još je veći problem što se na temelju anketa o popularnosti aktera donose političke odluke. Ne bi li se one ipak nekako trebale donositi na temelju informirane rasprave, nekih pokazatelja, istraživanja?  Toj potrebi da se svi upute ka centru ne doprinosi ni predrasuda kako je Hrvatska naprosto jedno desno orijentirano društvo i što se tu može. Može se – prvo, to možda i nije točna premisa, a drugo – ako ste socijalni i pritom demokrati onda ste posvećeni društvenoj promjeni

Koliko sam se ja uspjela izboriti za javnu riječ, a nije to baš bilo često, pokušala sam ukazati na probleme koji se odnose na rezanje socijalnih prava i cijelu kampanju koja je demonizirala javno financirano obrazovanje ili se zalagala za poduzetništvo žena prekvalifikacijom u dadilje. Nije me baš oduševila ta ideja.

Teško je jednoj zemlji europske periferije u ekonomskom smislu, u okviru neoliberalne agende koja vlada cijelim kontinentom, donositi potpuno socijaldemokratske politike, kad su uzusi Maastrichta i sličnih obaveza koje smo dužni poštovati po ugovoru s EU, toliko strogi. Usprkos tome, mislim da smo se mogli više potruditi oko očuvanja socijaldemokratskog elementa u SDP-u te da je mnogo naših javnih politika moralo biti više socijaldemokratsko, a manje liberalno.

U jednom intervju ste istaknuli kako bi preferirala da SDP ide smjerom kojim Jeremy Corbyn, kojeg domaći mediji često okarakteriziraju kao ‘radikalnog ljevičara’, vodi britansku Laburističku stranku. Što to konkretno znači za hrvatske prilike?

Vidim da je to rezultiralo i nekim polemikama. Drugi se, pak, podsmjehuju. Činjenica je, međutim, da se o tome intenzivnije priča u mainstreamu. Baš dobro. Nije poanta u nekritičkom prenošenju iskustava britanskih laburista, nego u prihvaćanju kako se jedna umorna politička organizacija mora revitalizirati, a to je mnogo šire i zahtjevnije od izbora nove čelne osobe. Politička organizacija kojoj pripadam mora se pretvoriti u pokret, ako hoćete, društveni pokret, kao i povezati sa svima čiji glasovi nisu reprezentativni ili reprezentirani, mora ponovno postati društveno, a ne samo izborno relevantna. Utoliko Corbyn, a ne zbog mode. Što je tu radikalno, to me stvarno zanima? Stvarati male diskusijske grupe, odlučivanje o politici spustiti na razinu ‘susjedstva’? Ili zagovarati snažnije uključivanje radnika i sindikata u donošenje odluka? Nekima je Corbyn možda smiješan, ali terenskim radom njegove ekipe, i zahvaljujući suradnji s upravo ovim dijelovima društva s kojima bi i SDP trebao surađivati, broj članova Laburista narastao je tokom njegovih kampanja za predsjednika za 150 tisuća. To znači najmanje dvije stvari. Prvo, javnost nije politički pasivna, i nije im svejedno za koga će glasati, i drugo, jedan dio javnosti želi lijeve politike. Osim u Britaniji, to je jasno bilo i u SAD-u s Berniejem Sandersom, u Grčkoj s Ciprasom, u Španjolskoj sPodemosom. Radi se o općem trendu, samo ga prominentni članovi SDP-a ne vide.

Međunarodna ste tajnica SDP-a. Koje dobre prakse SDP može preuzeti i za vođenje stranke, ali i eventualno države, od sestrinskih europskih stranaka?

Socijalni su za mene pokušaji obrane parka na Savici, kao i vapaj odgojiteljica i roditelja za kvalitetnim obrocima u vrtićima. Živjeti u socijalnoj državi znači imati javno osigurane društvene mreže socijalne sigurnosti

Inspiriraju me ovakvi pokušaji transformacije odozdo i prakse otpora u etabliranim socijaldemokratskim strankama. One nisu više što su nekad bile, a o tome nešto znam jer scenu iznutra i izbliza pratim više od 15 godina, sudjelujući u raznim forumima, debatnim klubovima, raspravama. Prošlo je tu lidera i lidera, ali ‘lidersko pitanje’ još je na dnevnom redu. Nevjerojatna je to žilavost političara starog kova (čast iznimkama). Dobre prakse više su stvar neke lokalne ili regionalne razine nego velikih stranaka, koje su tromi mehanizmi i previše oslonjeni na tradiciju. Uvijek je naše stranke netko izvana gurao ka ljevici. Mi smo uglavnom bježali u centar. Zato ovaj laburistički primjer ne treba relativizirati.

Dakle, zalažete se za socijalnu državu. Međutim, riječ ‘socijalizam’ je stigmatizirana u Hrvatskoj. Pojasnite na jednostavnim primjerima, odnosno usporedbama ono što imamo danas i ono što bi podrazumijevalo da živimo u socijalnoj državi.

To danas rijetko tko na srednjostrujaškoj političkoj sceni i spominje. Ispada da su i riječi i koncepti protjerani iz političkog prostora, smjestivši se u umjetničke ili istraživačke prakse i projekte. Tako ‘socijalno’ obitava u galerijama i muzejima, pokojem istraživačkom centru, uglavnom kao refleksija onoga što je nekada bilo, dok politika s tim ‘socijalnim’ ne zna što bi. Nikako ga napuniti nekim novim sadržajem i smjestiti među ciljeve. A to je ovako: socijalno je zajedničko, podrazumijeva i raspodjelu moći, koliko i odgovornosti za upravljanje – lokalnim proračunom, dječjim vrtićem ili okolišem, prostorom. Socijalni su za mene pokušaji obrane parka na Savici, kao i vapaj odgojiteljica i roditelja za kvalitetnim obrocima u vrtićima. Živjeti u socijalnoj državi znači imati javno osigurane društvene mreže socijalne sigurnosti. Znači imati snažan (funkcionalan i efikasan) javni sektor, voditi računa o svim primarnim potrebama naroda zemlje u kojoj živimo. Znači osigurati javne vrtiće u blizini doma ili posla roditelja, kao i škole, osigurati udžbenike, prehranu, kvalitetno obrazovanje, a sve s ciljem stabilnijeg i progresivnijeg društva. Socijalno podrazumijeva puno ostvarenje ljudskih potencijala uz istovremeno očuvanje okoliša. Sa sve većim i osjetnijim posljedicama klimatske promjene, ova tema već dugo nije nešto što pripada marginama zelenih politika, radi se o krucijalnom pitanju za opstanak. I zbog toga spada u ‘socijalno’.

Socijalizam je stigmatiziran jer je suprotna ideologija ostvarila hegemoniju, a najveća pobjeda te kapitalističke ideologije je uvjeriti narode da ona uopće ne postoji, već se prodaje kao common-sense, iako sve kontradikcije koje dovode do kontinuiranih kriza ovog sistema jasno pokazuju da se ne radi o common-sensu već o sustavu koji proizvodi jednu krizu za drugom, a sve na štetu ‘slobodnog’ čovjeka.

Rodna ravnopravnost mnogo je kompleksnija od postotka broja žena na izbornim listama. Međutim, kvote su nužne kako bi se povećala participacija žena u politici. Iako je riječ o tek privremenoj mjeri koja bi trebala dovesti do ravnopravne rodne zastupljenosti u politici, rodna kvota ženama ne jamči da će se na listama naći na pozicijama koje omogućavaju da lakše budu izabrane u parlament. U Hrvatskoj stranke i liste radije plate kazne, nego osiguraju minimalno 40 posto žena na listama, a broj zastupnica u svakom sazivu Sabora je sve manji i manji. Kako komentiraš da će u novoizabranom sazivu Sabora sjediti manje od 20 zastupnica?

Stranke te kazne još nisu platile, a kad će – ne zna se. Rodna kvota je pitanje sudjelovanja žena u izbornom procesu samo donekle riješila: pristup listama je omogućen, ali zapravo ne i izbor. Žene su pozicionirane nisko, a preferencijalni glas bi, kažu, tu trebao poslužiti kao korektiv. Ako je kandidatkinja kvalitetna, tvrde, birači će je prepoznati. Eh, kad bi sve barem bilo tako jednostavno! Drugi je problem što je riječ samo o vrlo uskoj, privilegiranoj skupini žena koje uopće imaju prilike doći u poziciju biti na listama. Politikom se u nas mogu baviti samo odabrane neke, jer žena s rastezljivim radnim vremenom i potom brigom za obitelj i domaćinstvo, naprosto nema vremena pohoditi stranačke sastanke. I tu stvar zapne. Nismo dovoljno napravile kako bismo upravo tim ženama pružile priliku reći što misle o našim politikama i rješenjima, To brzo moramo promijeniti.

Ni SDP se ne može pohvaliti da je zadovoljio kvote.

‘Žene su itekako zainteresirane sudjelovati u donošenju političkih odluka i vrlo dobro znaju što njihovim zajednicama treba’

Ma što se o tome ima reći – svega nam je pet žena u saborskim klupama.

Kako ‘dišu’ članovi članice stranke po pitanju rodne ravnopravnosti?

Mnogo je toga u našem društvu prigodničarski: od 8. marta do 1. maja i natrag. Napredni, civilizacijski koncepti nazivaju se floskulama, a pokušaj intervencije u odnose ekonomske i političke moći dočekuje se s prijezirom. Glasovi za ‘više SDP-a u SDP-u’ sada su osobito snažni, iako su shvaćanja o tome što je SDP i što bi trebao biti u stranci uistinu raznolika. SDP je dobro organizirana i razgranata stranka, ali voljela bih kad bi članstvom bila brojnija, a političkim sadržajem koherentnija. Rodna ravnopravnost nije tabu tema, problem je što ona nije visoko na listi prioriteta, radi toga nezapaženo prolaze mnoge rodno neravnopravne prakse. Da bi se to promijenilo, feminističke teme moraju postati prisutnije u svim ostalim temama, na način da se postavlja pitanje, koje posljedice neka politika ima za najranjiviji dio društva. Kvote u stranačkom statutu imamo od 1996. godine – punih 20, no prečesto se razgovor o ženama u SDP-u svodi na razgovor o konkretnoj osobi pa se – baš kao i kod političara – i stavovi i načela promatraju kroz prizmu karaktera te osobe. Takav pristup ne pomaže. Ne bih se čudila ni da je riječ o namjeri. No, to je posljedica depolitizacije rada stranke, kao što sam istaknula u svojoj kandidaturi.

Kako široj javnosti dekonstruirati tezu da se ‘žene ne žele baviti politikom i zato je malo žena na svim razinama odlučivanja’?

To govore one i oni koji bi demokraciju sveli na izborne rituale, a građansku participaciju na sudjelovanje u online-savjetovanju kad se otvori javna rasprava o nekom aktu. Naravno da odgovor leži u nastojanju da se zadrži povlaštena pozicija i moć ne dijeli. Moja iskustva suprotna su: žene su itekako zainteresirane sudjelovati u donošenju političkih odluka i vrlo dobro znaju što njihovim zajednicama treba. Proces dekonstrukcije ovih obrazaca spor je, ali ne znači da je cilj nedostižan.  Međutim, dnevni ritam prosječne žene znatno se razlikuje od onoga muškarca. Žena mora uz svoj posao, pa bio on i politički, voditi računa i o kući, o obitelji, a to nije samo ‘ljubav’, to je prije svega rad, i to nepriznati i neplaćeni. Žene se moraju puno više potruditi da ostanu u utrci za muškarcima, u poslovnom smislu. Njihov raspored jednostavno je drugačiji, i u ovome leži ključan problem, one radi toga ne ispunjavaju sve svoje potencijale i u tome se sastoji rodna ravnopravnost.

‘Demokratsko u socijalnoj demokraciji odnosi se na sudjelovanje, društveni angažman za promjenu i stvaranje mehanizama koji će to omogućiti, a ne dokinuti’

Istaknuli ste da planirate uključiti građane i građanke u donošenje političkih odluka. Kako pojasniti takozvanom malom čovjeku da je politika sve što mu se u životu zbiva – od toga gdje će mu dijete ići u vrtić (odnosno ima li uopće dovoljno i kakvi su socijalni servisi) do toga da se na neku zdravstvenu pretragu treba čekati mjesecima. Kako vratiti politiku građanima i građankama?

Ne znam što bi ili tko bi to bio ‘mali čovjek’, ali čujem da ga političari često spominju i na njega se pozivaju. Nema malih ljudi… Ono demokratsko u socijalnoj demokraciji odnosi se na sudjelovanje, društveni angažman za promjenu i stvaranje mehanizama koji će to omogućiti, a ne dokinuti. Da bi  građani mogli uopće informirano donijeti svoj politički stav i odluku o nečemu, nužno je da imaju točne i prave informacije o svim aspektima neke politike, a to trenutno nažalost nemaju. Između ostalog i mediji tu imaju vrlo važnu ulogu. I oni su ti koji demoniziraju socijalno. Ljudima ne treba pojašnjavati što je to politika, to što se njihov glas u javnosti ne čuje ne znači da oni o svemu nemaju mišljenje. Socijalno i demokratsko znači isto tako i prestati podcjenjivati ljude kao aktere koji nemaju ništa za reći. Izađete li malo na teren, vidjet ćete upravo suprotno. Ljudi imaju mišljenje o tome treba li njihovom kvartu crkva ili vrtić, škola i igralište ili javno, odnosno privatno parkiralište, itd.

Simpatizerka ste civilnog društva i surađujete s nekim feminističkim organizacijama. Za sebe kažete da ste feministkinja. Što to znači i zašto se kod nas i dalje ta riječ izgovara šapatom?

Da, to je, začudo, problem kad se deklarira mlađa žena iz Hrvatske, no ne i švedski, španjolski ili kanadski premijer. Feminističko obrazovanje – koje je u svojoj biti obrazovanje protiv nejednakosti – marginalizirano je i svedeno na tek nekoliko oaza emancipacije. Znamo kako je završio pokušaj da se u redovni obrazovni sustav uvede građansko obrazovanje koje bi uključivalo i ovu dimenziju. Tako je još nekoliko generacija učenica i učenika zapravo uskraćeno za demistificiranje pojma feminizam i za razgovor o društvu u kojemu i oni slabijeg socijalnog statusa mogu napredovati i ostvariti svoj puni ljudski potencijal. To nas mora zabrinuti i s tim se ne smijemo pomiriti.

Kako komentirate, prema riječima brojnih javnih aktera i akterica, konzervativne tendencije i zaokrete u društvu – od situacije na Filozofskom fakultetu do uskraćivanja potpora neprofitnim medijima?

Samo širokom participacijom, javnim investicijama u obrazovanje, kulturu i javnu komunikaciju i hrabrim političkim odlukama, a ne petljanjem. Situacija na Filozofskom fakultetu eskalirala je, ali ispod površine ona vrije godinama… i za dekana koji je sada rektor. Riječ je o dobro organiziranom udaru desnice na vrijednosni sustav koji se promovira na FF-u. No isti takav udar vidimo i u medijima (neprofitni) i u obrazovanju (kurikularna, građanski odgoj), uopće institucije koje bi trebale imati prosvjetiteljski karakter (znamo da tome odavno nije tako)… S druge strane, stvorilo se posve novo civilno društvo, s masovnim organizacijama orijentiranima izrazito desno i konzervativno. Ma kakav SDP sutra bio, ne može se s time nositi sam.

‘Nema novog HDZ-a, imaju samo novog predsjednika. Imat ćemo i mi novu čelnu osobu, no očekujem da iziđemo iz registra uspoređivanja tih lidera i njihovih karaktera’

Tijekom mandata prošle vlasti kultura, prije svega ona neprofitna i nezavisna, svedena je na puko preživljavanje. Što mislite kako će neprofitni mediji funkcionirati nakon mandata Zlatka Hasanbegovića?

S istekom projekata za neprofitne medije pri Ministarstvu kulture, ovaj će sektor izgubiti veći broj radnih mjesta. Npr. samo ovim natječajem, i s mizernih tri milijuna kuna, sufinancirano je čak 100 radnih mjesta, od kojih s 1. listopada. i kao posljedicomHasanbegovićeve politike prestaje postojati njih 40. S obzirom na važnu ulogu ovih medija u kreiranju javnog mnijenja – jer njihova su publika primarno političari, novinari i drugi donosioci odluka u ovoj zemlji, javnost značajno gubi na informiranosti, no što je još važnije, to primarno gube upravo SDP-ovi glasači i glasačice, a ne HDZ-ovi. Zbog toga je nužno da SDP nastavi s medijskom politikom koju je zagovarao Milan Živkoviću okviru Ministarstva kulture.

Kako bi se kultura, pak, podignula, kulturni proračun, kako nacionalni, tako i onaj s lokalnih razina, mora se prestati neprestano smanjivati. Osim toga lijeva kulturna politika podrazumijeva primarno pristojne radne uvjete kulturnih radnika i radnica, kako bi mogli razvijati svoju kreativnost i pritom biti sigurni da će sutra imati što jesti. Osim povećanja budžeta, treba raditi na povezivanju kulture i obrazovanja, kulturne sadržaje učiniti dostupnima.. Svakom bismo djetetu morali omogućiti osnovno glazbeno obrazovanje, medijsko isto. Zar je to stvarno neizvedivo?

Kako bi se ‘novi’ SDP trebao suprotstaviti ‘novom’ HDZ-u?

Politikama i programom. Osim toga, nema novog HDZ-a, imaju samo novog predsjednika. Imat ćemo i mi novu čelnu osobu, no očekujem da iziđemo iz registra uspoređivanja tih lidera i njihovih karaktera. SDP se mora odrediti spram društva kakvo želi i onda će vrlo brzo domisliti i kakav bi on sam trebao biti.

Uz vas u utrci za čelnu funkciju u stranci su i bivši ministri, europarlamentarac i predsjednica Foruma žena SDP-a. Iako ste na glasu kao outsiderica, SDP je poznat kao stranka koja upravo voli outsidere.

Nemam straha! Očekujem samo ravnopravnu priliku za predstavljanje svojih ideja i veselim se sučeljavanju mišljenja s drugim kandidatkinjama i kandidatima.

 

autorica: Svjetlana Knežević

www.vijesti.rtl.hr

Advertisements