Karolina Leaković je jedna od devetoro kandidata i kandidatkinja za unutarstranačke izbore u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske (SDP) koji će se održati 19. studenog ove godine. Posebno nas je zainteresirala njezina kampanja koja se temelji na vrijednostima koje su komprimirane i u jednom od slogana njezine kampanje. “SDP se treba okrenuti marginaliziranim skupinama te odgovoriti potrebama radnica i radnika, kojima se dosad nismo obraćali.”

Kako komentirate sastav nove vlade?

Ekonomska doktrina i politički stavovi ljudi koji će provoditi ekonomsku i socijalne politike čine mi se problematičnima. Iako i Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) priznaje da smo fleksibilniji i od pribaltičkih država, već se najavljuje daljnja fleksibilizacija radnog zakonodavstva, rezanja u javnoj upravi, porezna reforma u korist vlasničke klase – čini se da novi sastav neće gubiti na vremenu kako bi nastavio provedbu politike štednje i uništavanja javnih usluga. Ministar kulture nije jedini, a, bojim se, niti najveći problem ove vlade. Zato nisam euforična samo zato jer ministar kulture više nije ZLATKO HASANBEGOVIĆ – to je, naravno, u redu – ali sada se fokus treba usmjeriti na namjere ministrice gospodarstva MARTINE DALIĆ, ministra rada i mirovinskog sustava TOMISLAVA ĆORIĆA i ministra zdravstva MILANA KUJUNDŽIĆA. Zanimljivo će, također, biti vidjeti kako će se tu snaći ministar GORAN MARIĆ, jer on zastupa ekonomske stavove koji se ipak malo razlikuju od ove glavne HDZ-ove struje. Nisam optimistična, polje političkog sukoba izrazito se prebacuje na ekonomiju i na prava radnica i radnika, i tome SDP mora znati odgovoriti.

Karolina Leaković

Prema sastavu vlade, ali i prema političkoj doktrini stranke koja je formira, lako je za pretpostaviti da će se izlaz iz financijske krize uglavnom tražiti u novim privatizacijama. Može li se na taj način uopće izaći iz krize ili će se tako ona samo produbiti? Odnosno hoće li zahtjevi izvana za fiskalnom konsolidacijom biti glavni motiv djelovanja Plenkovićeve vlade?

Privatizacijski optimizam krasio je sve vlade dosad, tu ne amnestiram ni one SDP-ove. Svi su se upirali dokazati kako je država loša gospodarica. To je opće mjesto hrvatske politike: privatno vlasništvo nam se nameće kao jedino rješenje naših problema, ono automatski označava i odgovorno upravljanje. Međutim, svakodnevno možemo gledati kako takvo upravljanje izgleda na primjeru INA-e, koju je privatizacija, iz perspektivne i snažne kompanije, pretvorila u trgovački lanac. Taj je koncept odavno prokazan, jedino nam se ovdje na europskoj periferiji još prodaje kao legitiman. Zar doista misle da bi nas činjenica da je ministrica Dalić donedavno radila u timu MMF-a trebala oboriti s nogu? Naprotiv, trebala bi nas zabrinuti, da ne kažem, trebali bismo se pripremiti na otpor idejama koje su uništavale ekonomije i društva od devedesetih naovamo, o tome postoje dokazi, brojke, uostalom o tome svjedoče uništeni životi. Ekonomska i politička arhitektura Europske unije i pravila koja je zabranjeno propitivati, revidirati i mijenjati, a mislim na kriterije fiskalnog deficita, očito se moraju poštovati. Inače ćete završiti kao Grčka. A ja pitam: nije li Grčka tako završila upravo radi takvih i sličnih kriterija? Sasvim sigurno će kreatori ekonomske politike nove vlade insistirati na daljnjoj privatizaciji, deregulaciji, promoviranju privatnih investicija kao jedinoga rješenja za privredni i društveni prosperitet. To, međutim, neće spasiti nas osiromašene i socijalno deprivirane. Uglavnom – ne piše nam se dobro.

Nova vlada već najavljuje daljnju fleksibilizaciju radnog zakonodavstva, rezanja u javnoj upravi i poreznu reforma u korist vlasničke klase. Čini se da novi sastav neće gubiti na vremenu kako bi nastavio provedbu politike štednje i uništavanja javnih usluga.

Druga pitanja koja nas muče kao društvo jest porezni sistem i javna uprava. Kad biste bili u situaciji premijera kako biste to pokušali riješiti?

Snažno progresivno oporezivanje i reorganizacija uprave na temelju znanja i iskustava onih koji u njoj rade. Javna uprava u Hrvatskoj nije prevelika u odnosu na broj stanovnika. Štoviše, od 2009. godine broj zaposlenih u javnom sektoru u Hrvatskoj smanjivao se, ne bujao. Riječ nije o broju, nego o efikasnijem i racionalnijem upravljanju te boljoj organizaciji, ako hoćete i ulaganju u obrazovanje radnica i radnika. Diskurs o uhljebničkom karakteru baš svih koji rade u obrazovnom sustavu, u zdravstvu, javnoj upravi, na javnoj televiziji – to naprosto mora prestati. Histerija koju su pokrenuli mainstream mediji, prenoseći stavove vlasnika kapitala – kako je hrvatska javna uprava i njezin socijalistički mentalitet temeljna prepreka ostvarenju njihovih poduzetničkih inicijativa, ne jenjava. Sa svakom se novom vladom pitanje otpuštanja zaposlenih ponovno stavlja na dnevni red, a prava iz kolektivnih ugovora – kao civilizacijsko dostignuće klasne borbe – proglašavaju privilegijama koje nemaju radnice i radnici u privatnom sektoru. Treba, međutim, pitati: a zašto ti radnici nemaju više prava, ma bilo kakvih prava te zašto ne razgovaramo o povećanju njihovih, umjesto o smanjivanju razine prava u javnom sektoru.

Kad je o porezima riječ, zalažem se za progresivno oporezivanje dohotka, dobiti od imovine i kapitala te od financijskih transakcija. Univerzalnost javnih usluga, poput zdravstvenih, obrazovnih kao i naknada za nezaposlenost, ovisi o tim prihodima i ne treba se vezivati uz socioekonomski status. Drugim riječima: i djeca bogatih roditelja u javnim školama trebaju dobiti besplatne udžbenike, neovisno o tome što im roditelji te udžbenike mogu kupiti. Djeca su nam ionako toliko socijalno, klasno raslojena da država ne smije te podjele činiti još dubljima. Napokon, ekonomska i fiskalna politika ne može se zasnivati samo na manevrima u domeni finog podešavanja visine neoporezivog dijela dohotka pa se stranke glavnog toka danas razlikuju u tome zalažu li se da taj iznos bude 3.300 ili 3.600 kuna. To neće rezultirati značajnim ekonomskim učincima, kao što to neće napraviti ni promjena poreznog razreda za platežno najsposobnije, kako bi višak sredstava ulagali u kupovinu – uvozne robe. Politički cilj lijeve stranke mora biti i mnogo više od pravedne redistribucije, on se ostvaruje i u onoj prvoj, proizvodnoj fazi, zahvatima u reguliranje sudjelovanja radnica i radnika te korisnica i korisnika javnih servisa. Ne napravimo li pomake tu, nećemo imati što redistribuirati, zar ne?

Naši resursi, primarni – nafta, i sekundarni – prerađivačka tehnologija, u rukama su ljudi koji su sposobni i spremni uništiti cijelu jednu regiju kako bi izvukli financijsku dobit. Zato nije pogrešno ono drsko Hernadijevo obraćanje nekidan shvatiti kao najavu zatvaranja prerađivačkih kapaciteta u Hrvatskoj i, posljedično, gašenje INA-e.

Jedno od pitanja s kojima će se susretati nova vlada svakako je ono o INA-i. Sada, kako vidimo, vrh Mola izjavljuje da u budućnosti oni mogu i bez INA-e, dok s terena, dakle od nezavisnih sindikata, prije svega onih iz Siska, stižu upozorenja da više ni jedan vlak iz Mađarske neće doći do Rijeke. Kako, dakle, riješiti to pitanje?

Prvo, tako da nam bude posve jasno kako je u ovom trenutku pitanje opstanka rafinerije u Sisku, ali i INA-e, strateško političko pitanje i svojevrsni test za sve političke aktere u Hrvatskoj. Naši resursi, primarni – nafta, i sekundarni – prerađivačka tehnologija, u rukama su ljudi koji su sposobni i spremni uništiti cijelu jednu regiju kako bi izvukli financijsku dobit. Zato nije pogrešno ono drsko HERNADIJEVO obraćanje nekidan shvatiti kao najavu zatvaranja prerađivačkih kapaciteta u Hrvatskoj i, posljedično, gašenje INA-e. Što bismo mi sada trebali napraviti? Nacionalizirati INA-u i pokušati spasiti što se spasiti dade? Možda, no ne znam koliko je to realno. Ali ovo strateško partnerstvo, koje je sve samo ne to, i korupcijsko-klijentelistička mreža koju je u vezi s INA-om rasprostro HDZ, trebalo bi okončati na ovaj ili onaj način. Ne učinimo li to mi, učinit će Mađari.

Problem Sisak je inače i širi. To je grad koji industrijski i proizvodno odumire. I čitave su nam regije takve. Jedna od njih je i Slavonija, Kako, dakle, revitalizirati proizvodnju i je li to u ovim okolnostima uopće moguće?

I Sisak, i moj rodni Slavonski Brod, i Vinkovci, Kutina, pa i Ploče, sve su to gradovi u kojima je industrijska proizvodnja na kojoj je počivao njihov razvoj, danas gotovo pa misaona imenica. Doduše, u Kutini je još ima, nešto i u ĐURI ĐAKOVIĆU, ali perspektiva ne ohrabruje. Sisačka željezara ne proizvodi, a grad i čitav taj dio Hrvatske, pa i njezine druge regije, ne mogu živjeti od renesansnih festivala i turizma na arheološkim iskopinama, ma kako nam povijest bila bogata i zanimljiva. Mora se moći proizvoditi, ali za revitalizaciju depriviranih regija ključ nije u sredstvima iz fondova Europske unije i prelijevanju nekoliko stotina tisuća ili milijuna kuna iz jednog u drugo ministarstvo. Ključ je u promjeni ekonomske paradigme i dokidanju mantre o nepromjenjivoj monetarnoj politici i tečaju domaće valute odnosno o politici centralne banke. Ne može biti da nam se isplati uvoziti piljevinu i lišće, jaja i mlijeko, a ne koristiti domaće resurse. Ne može biti da je ambicija diplomiranih ekonomista iz Osijeka konobariti u Dublinu – ali što im drugo u ovakvim uvjetima preostaje nego iseliti se? Ako je isplativije i u slavonskom selu mrkvu kupovati u obližnjem Konzumu, a ne uzgajati je u vrtu iza kuće, o kakvoj mi to poljoprivrednoj proizvodnji razgovaramo? U interesu uvoznika, koji su inače pokupovali ili dobili PIK-ove, zemlju, prerađivačke kapacitete i čiji smo sada taoci. Ne vidim koja to politička snaga u ovome trenutku ima kapaciteta napraviti korjenit zaokret. Rješenje možda mora doći odozdo, od organiziranog, povezanog, angažiranog i informiranog radništva.

Zašto ste se kandidirali za predsjednicu SDP-a?

Zato što od stranke koja je nominalno socijaldemokratska, ekonomski liberalna, a ideološki izgubljena, želim u suradnji s njezinim članicama i članovima, kao i onima koji će to tek postati, izgraditi lijevu opciju kojoj se vjeruje i koja može doprinijeti promjenama koje sam prethodno spomenula. Naše je društvo fragmentirano, socijalno raslojeno, nerazvijeno i depresivno. Neće postati drukčijim tako da sjedim u kutu i kritiziram, nego uključim se u političku borbu i pozovem druge da učine isto.

Vidim da je popularno tražiti “nove patrijarhe” i u SDP-u i u HDZ-u, ali nama ne treba ideolog – kako starog, tako ni novog kova. Politički ciljevi SDP-a ne mogu se zadržati na idejama ili ciljevima lijevog ili lijevih intelektualaca, oni moraju izrasti iz razgovora i angažmana mnogih.

Što mislite o koncepciji socijaldemokracije kako ju je u svojoj knjizi “Hrvatska i ljevica”, ali i u svojim istupima, opisao Antun Vujić? Ili valja ići ljevije od njega?

Nego kako! Pa to, nadam se, i on očekuje, ako uopće želi da se na njega ovom prilikom pozivam. Njegova knjiga može poslužiti kao orijentir, kao podsjećanje i kao nadahnuće, ali ne treba je čitati kao svetu knjigu socijaldemokracije u Hrvatskoj. Vidim da je popularno tražiti “nove patrijarhe” i u SDP-u i u HDZ-u, ali nama ne treba ideolog – kako starog, tako ni novog kova. Politički ciljevi SDP-a ne mogu se zadržati na idejama ili ciljevima lijevog ili lijevih intelektualaca, oni moraju izrasti iz razgovora i angažmana mnogih. Kriza građanske i parlamentarne ljevice je, barem nakon financijskog kolapsa 2008. godine, postala očigledna. Međutim, to ne znači da socijaldemokracija u krizi nije i prije bila: točnije, barem od sloma socijalizma na Istoku i napuštanja borbe za socijalnu državu na Zapadu. Zbog toga i VUJIĆ u svojoj knjizi poziva na određenu radikalizaciju socijaldemokracije, iako je svjestan da takve koncepcije nikada nisu bile u skladu sa trajnom spremnošću građanske ljevice na dijalog i prilagođavanje kapitalizmu. Da se razumijemo, nisam protiv dijaloga, ali on mora biti pod barem ravnopravnim uvjetima i za rad, i za kapital, inače nema nikakvog smisla. Ukratko, želi li opstati kao politička institucija radničke klase, socijaldemokracija treba dokazati da će se veća jednakost pokazati i ekonomski učinkovitijom od tradicionalnih kapitalističkih načina raspodjele i upravljanja, omogućujući tako da ponovo na dnevni red stavimo izvorne ciljeve radnika i socijaldemokracije: borbu za svima dostupne kvalitetne javne usluge, punu zaposlenost i, usudimo li se to reći, demokratski socijalizam.

I ovi netom završeni parlamentarni izbori pokazali su da je vrlo malo samih radnika bilo među kandidatima za Sabor, a praktički nisu imali nikakvu šansu da u njega uđu. Što dakle napraviti da Sabor ne bude predstavnik samo jednog dijela društva, onog bolje stojećeg, te da se u njegovim sazivima nađu i predstavnici radnika i seljaka?

HRVATSKI SABOR u tom smislu slab je reprezentant naroda koji u Hrvatskoj živi. To nije predstavničko tijelo naroda u punom smislu riječi, nego privilegiranih pojedinki i pojedinaca, onih koji su uopće imali prilike, vremena i sredstava angažirati se u politici, a tu je doista riječ o uskom sloju. Čast iznimkama, ali kako od mlade majke koja radi na blagajni trgovačkog centra i smjenu završava u ponoć, očekivati sudjelovanje na sastanku lokalnog SDP-a koji počinje radnim danom u 19 a završava ispijanjem piva u lokalnoj birtiji, gdje se zapravo donose odluke tko će gdje i s kim. Našu mladu majku politika sigurno zanima, ali kako će je prakticirati i tko će se za nju na tim sastancima zauzeti? I ovdje prakse treba mijenjati odozdo, uključivanjem i neortodoksnim pristupom, a ne honoriranjem poslušništva. Uostalom, u stranku kojoj pripadam treba vratiti razgovor o politici, a ne o osobnim političkim i karijernim ambicijama.

autor: Rade Dragojević (radnicki.org)

Advertisements