SDP mora postati stranka snažne parlamentarne ljevice, koja je u stanju okupiti i ostale lijeve snage u društvu. Moj program i moja kandidatura odgovor su na nedostatak vizije SDP-a kao moderne socijaldemokratske stranke.

Mi taj predznak nominalno imamo, no odavno smo prestali biti stranka ljevice, i u političkoj orbiti pomaknuli smo se prema centru. Pritom ne mislim samo na zadnji izborni ciklus, nego na vrijeme puno prije toga, možda čak sve do 2000. godine, kada je to “guranje” u centar i počelo – kaže nam Karolina Leaković, međunarodna tajnica SDP-a i pretendentica na poziciju Milanovićeve nasljednice koja je, zbog čvrstih lijevih stavova koje zastupa i pozitivnog odjeka koje u javnosti ima, već izrasla u jedno od najugodnijih iznenađenja unutarstranačkih izbora.

U pripremi ovoga intervjua razgovarale smo o činjenici da posljednjih dana među SDP-ovim kandidatima vlada nadmetanje tko će se pokazati veći “račanovac” ili manji “milanovićevac”.

Pri čemu je Karolina Leaković bez prevelikog krzmanja ustvrdila da su obojica, i Ivica Račan i Zoran Milanović, SDP vodili prema centru, a ne prema ljevici. To nam je sada došlo na naplatu, zaključuje ona i čitateljima Spektra otkriva zašto “centriranje” SDP-a nije rješenje za budućnost.

– I u vrijeme Račana i u vrijeme Milanovića slijedila se mantra njemačkih socijaldemokrata i Blairova “trećeg puta”, po kojoj se u tzv. postideološkom razdoblju brišu razlike u odnosu na desne i lijeve, barem u ekonomskom smislu, pa se svi trebamo pozicionirati prema centru. Ovih dana čula sam i interpretaciju da bi mi lijevi program koji zastupam mogao biti uteg u SDP-u.

Zanimljivo, jer svi se sukandidati pozivaju na povratak socijaldemokraciji i nadogradnju onoga što već imamo. Ja, međutim, smatram da to što imamo nije niti dovoljno socijaldemokratski, niti dovoljno lijevo. Neki se očito žele vratiti na ljevicu, ali pritom prijeći samo pola puta. Ja sam spremna ići do kraja.

Što to konkretno znači?

– Naša je zemlja postala društvo nejednakosti, i mi u SDP-u moramo dati odgovor na taj izazov. Posljednja istraživanja pokazuju da nekoliko stotina tisuća građana živi na dnu siromaštva, ili u izrazito depriviranim uvjetima iz kojih se, nastavimo li ovako, nikada neće izvući. SDP se dosad bavio pozicioniranjem u odnosu na birače srednje klase, zanemarivši pritom potrebe radničke.

I objašnjavanjem da radnika zapravo više nema, i da naš odnos prema radniku, radu i radničkim pitanjima mora biti drukčiji nego što je nekad bio. Time smo taj dio građanki i građana prepustili drugim strankama zahvaljujući našim liberalnim ekonomskim politikama, koje nisu odgovarale na političko-ekonomske i društvene izazove što su se u Hrvatskoj dogodili nakon krize 2008. godine (uz časne iznimke, poput zakona o švicarskom franku).

Mi te birače moramo vratiti i naći načina da se SDP pozicionira kao, kolokvijalno, stranka radnika i seljaka, odnosno svih ljudi koji žive od svojega rada, a ne od rente. Tim se ljudima trebamo otvoriti. SDP je danas zatvorena stranka koja u raspravama ne okuplja niti sve svoje članice i članove, nego služi interesima nekolicine.

Zašto o ovakvim stvarima niste progovorili ranije?

– U SDP-u nije bilo prostora razgovarati o politikama na ovakav način. Ni u Glavnom odboru, ni u drugim tijelima stranke. Nisam naprosto mogla sudjelovati u donošenju odluka. Ja sam u SDP-u bila tzv. treći ešalon.

Bili ste zastupnica kada su u Saboru izglasane izmjene poreza na dohodak, iste one koje su podebljale “bušte” ljudima s 15 i više tisuća kuna plaće, a one s primanjima od tri ili četiri tisuće ostavile bez kunepovećanja. Možda bi glas protiv toga nešto značio?

– Nisam glasala protiv ni jednog zakona koji je predložila SDP-ova Vlada. Kao što nisu glasali ni moji sukandidati, oni koji sada to meni prigovaraju. Stranačka je disciplina u SDP-u, ali i u ostalim hrvatskim strankama, nešto čemu se teorijski može suprotstaviti, ali i snositi političke posljedice.

To treba promijeniti. Pa i ovaj moj potez može rezultirati izbacivanjem iz igre. Uostalom, u stranci treba stvarati džepove otpora dominaciji pojedinaca ili interesno povezanih klanova, tada se nitko neće ustezati izražavati stavove koji su suprotni stavovima vodstva. To se nije događalo u značajnijoj mjeri.

Međutim, ovo se pitanje može promotriti i iz druge perspektive: kao članica stranke, nije ni u redu biti “solo igračica”, stoga je pravi problem s glasanjem u Saboru, s obzirom na stranačku disciplinu, sama činjenica da se glasovi nižepozicioniranih u stranačkoj hijerarhiji uopće ne čuju.

Zbog toga, uostalom, i predlažem program kakav predlažem. Stvar bi zapravo trebala funkcionirati tako da prije saborskoga glasanja u stranci zajedno raspravljamo o aktualnim temama, pa da se može čuti moje, ali i druga mišljenja koja odudaraju od stavova “prvog ešalona”. U tom slučaju stranačka disciplina bila bi točno ono što treba biti, bez toga su pitanja poput vašega potpuno legitimna.

Zbog Milanovićeva netrpljenja neposlušnih, ili konformizma?

– To je tako bilo i prije Milanovića. Ne bih to nazvala konformizmom, nego političkom (ne)kulturom koja postoji u velikim političkim strankama. Iskreno, nemam nikakav problem reći kako sam pogriješila podržavajući neke stranačke odluke. Recite mi, tko će drugi to priznati? Da tomu nije bilo tako, danas vjerojatno ne bih bila u poziciji da se kandidiram za predsjednicu SDP-a, niti bih mogla reći da sam pogriješila glasajući za Zakon o radu ili za izmjene poreznih zakona.

Često se pozivate na politiku Jeremyja Corbyna i zazivate da novi vjetrovi koji su zapuhali među britanskim laburistima dođu i u SDP. Mislite da Corbyn može ljevici, koja je u većini zemalja u Europi u krizi, ponuditi novu paradigmu?

– Teško je očekivati da će samo promjena jednog lidera, pa bilo to i u Ujedinjenom Kraljevstvu, preko noći donijeti promjene socijaldemokratskim strankama u Europi. Corbyn je dugo u britanskom Parlamentu i dosad je uvijek bio na marginama Laburističke stranke. Njegova je važnost u tome što ga podupiru sindikati i stranački aktivisti koji odrađuju masovan terenski posao aktivacije članstva, zato se i jest 150.000 ljudi učlanilo u Laburiste i osiguralo mu već dvaput mjesto predsjednika. To su postignuća radničke klase i sindikata.

Često je, kažu, glasao protiv naloga službenog vodstva Laburista…

– To je točno. No, njihov je izborni sustav potpuno drukčiji od našeg.

Tamo šef stranke nije gazda, zastupnici slušaju i birače iz svoje izborne jedinice…

– To je jednostavno drukčiji sistem. No želim reći nešto drugo: model kojim on pokušava transformirati ne samo Laburističku stranku, nego i politički sustav zemlje, i način na koji se ljudi sada priključuju Laburistima, nešto je što se mora danas, sutra ili prekosutra preliti na sve političke stranke na ljevici Europe. Politički krajolik se promijenio. To se dogodilo u Grčkoj, to se događa i u “staroj demokraciji” na Otoku.

Mene ne zanima Corbyn kao takav, nego način na koji on uspijeva animirati mlade ljude, ali i sve one koji do jučer nisu ni pomišljali sudjelovati u političkim procesima i stvoriti široku platformu da se svi u Laburističkoj stranci osjećaju dobrodošli. Želim da takav bude SDP. Danas mi nismo stranka u koju ljudi dolaze jer u njoj vide snagu koja nešto može promijeniti. A ako to ne postanemo, nemamo razloga ni postojati.

Oštre riječi, nema što. Kakav bi SDP onda trebao biti?

– Odgovorit ću protupitanjem: kakva je to velika lijeva stranka koja želi zadržati status quo? Naš cilj mora, naravno, biti izborna pobjeda, ali ne samo izborna pobjeda, nego i transformacija društva. Pogledajte kako su stranke desnice krenule mijenjati društvo preko različitih organizacija, udruga i centara moći izvan politike.

Mi smo očito previdjeli da su oni na terenu radili deset ili više godina u tom smjeru, pri čemu je HDZ tu samo da artikulira u parlamentarnoj sferi. Pritisak iz civilnog društva dolazi ne iz progresivnog, nego iz retrogradnog dijela, kojim dominira jedna vjerska dogma. To se posebno vidjelo i na pitanju referenduma o ustavnoj definiciji braka.

… Kojega vjerojatno nikada ne bi bilo da SDP-ova Vlada nije nemušto i po hitnom postupku odlučila u škole uvesti zdravstveni odgoj….

– Nisam sigurna da su to dvije uzročno-posljedično usko povezane stvari.

Željka Markić željela je prvo staviti zdravstveni odgoj na referendum, no onda je shvatila da je pitanje braka u Hrvata jednostavno “win-win” situacija…

– Zdravstveni odgoj je možda bio okidač, no uzroci su mnogo dublji. Osobe poput gospođe Markić, gospodina Ilčića ili ljudi koji su došli u Ministarstvo kulture provode u Hrvatskoj retrogradnu kulturnu revoluciju. Jedna moćna organizacija koja se zove Katolička crkva prešla je iz sfere brige za naše duše u sferu bavljenja našim lisnicama ili zavirivanja pod naše plahte. Kraj tom udaru na sekularnu državu se ne nazire, a najveća bitka trenutno se vodi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a ne u Hrvatskom saboru.

Ne čini li vam se ipak da taj paralelni svijet u novom Plenkovićevu timu u Vladi ipak nije dobio nikakvu apanažu, nikakvog zagovornika?

– Ne bih se složila s tim. To što Zlatko Hasanbegović više nije ministar kulture ne znači da je ta opcija u HDZ-u poražena. Jedan od najmoćnijih HDZ-ovih operativaca, Milijan Brkić, potpredsjednik je Sabora, Hasanbegović, Stevo Culej i Bruna Esih su zastupnici, HDZ je notornom Željku Glasnoviću nudio četvrto mjesto na listi za dijasporu…

Novi ministar znanosti Pavo Barišić također nije osoba koja će napraviti neku progresiju. Desnica u HDZ-u još nije poražena. I uopće nisam sigurna da će se to dogoditi. Kratkoročno se može činiti da je dolaskom gospodina Plenkovića učinjen pomak, no bojim se da šampanjac ipak ne treba otvarati prerano.

Izvor: Slobodna Dalmacija

autorica: Marina Karlović Sabolić