s dvanaestog kata pogled se spušta na betonsku livadu, evo na polupraznom parkiralištu tek što se nisu sudarila dva pick-upa. narančasto sunce pomalja se iza napuštenog tvorničkog kompleksa, zasljepljuje energijom juga. tu, parsto koraka, cijele se noći vrte neke agresivne reklame, cijeloga dana upozorenja da se jave ako su koristili lijek koji izaziva rak jer se povlači, a ako ne tuže, nikome ništa. 

ne znam ni koliko je sati, niti koji je dan, dok se puls ne umiri, dok se ne protegnem. prvi dani u Americi, uvuče te, proguta, melje. najviše melje televizija, neprestano, o istome isto. 

ulica ima svoj ritam. spor, kovidovski, otužan, tup. grad te nije dočekao raširenih ruku, nije te baš ni šutnuo. samo te lijepo identificirao i poslao da vodiš brigu o samome sebi. isporučio te tvojim strahovima i snovima, brigama i dedlajnima, ograničenjima i prilikama. ne stvara ih on, on ih koristi. hoću li mu se opirati?