i treba li se Amerika vratiti na tvorničke postavke. pita li se utjecajne mainstream medije – sad kad smo se riješili Trumpa, sve je opet dobro, mi smo opet zemlja koja obećava, ispunjava, u kojoj se ostvaruju demokratski i drugi snovi. 

vijesti o tome “kako diše baza” nisu stigle do redakcija. barem ne onih koje svakodnevno vrte jednu te istu priču, zvale se cnn ili fox. u liberalni mainstream Bernie ili AOC dolaze samo kao eksces: prvi jer ima cool rukavice, a netko je ispleo i lutkicu, druga jer je na instagramu podijelila iskustvo seksualnog uznemiravanja i kako je strahovala za goli život u napadu na Kongres. kad se priča o ekonomiji, to se pita ove koji ne ljuljaju brod. 

o čemu će se pisati u velikom američkom romanu. 

ova je zemlja opsjednuta herojima. proizvodi ih kao na pokretnoj traci. sve je bitno, veliko, značajno, povijesno: sve je o nama, kakvi smo bili, bijeli, nepogrešivi, vizionari, tragači, mi sami, golim rukama pokorili smo i osvajali, uzimali ne pitajući. tako ćemo vas nastaviti ništa ne pitati i što nam tu tko može sad kad smo ga se riješili. 

jer trampovština je anomalija, to uporno vrišti s ekrana. to nije Amerika, mi smo bolji, ovo je zemlja za nas. a opet, takav je strah od njegova nasljeđa, kao da se “cvijeće zla” ne uzgaja godinama, desetljećima. i sada, zalijeva i raste i ovdje, i kod kuće. 

veliki američki roman neće se ispisati na ekranu. o, ne. on se ispisuje dok Amerika sanja.